Meat Beat Manifesto ima novi album. Kada su oni u pitanju, kvaliteta je neupitna. Albumi im se razlikuju samo u nijansama. Ipak, "Autoimmune" nažalost samo slijedi trendove. MBM je očito pao pod sveprisutni dubstep utjecaj i shodno tome ima ga koliko hoćeš na albumu. Na stranu s tim što je odrađeni posao uglavnom puno bolji od većine aktualne dubstep produkcije, ali ipak je MBM naviknuo svoje svekoliko slušateljstvo da stvara trendove a ne da ih prati. "Autoimmune" zvuči kao dubstep remiksirana verzija "Ruok?" albuma...Kada je MBM u pitanju, osmica je loša ocjena...
(8/10)
Slyde već otprilike 5 godina objavljuju singlice na Finger Lickin' labelu i to promjenjive kvalitete. Robina Twelftree i Jason Cohen su na sceni još od sredine devedesetih. Npr. Jason Cohen stoji iza projekta Laidback, koji je na Bolshi Recordsu objavio dva albuma ("International" i "Frequency Delinquency"). "Everyone's Entitled To Our Opinion" je prvi zajednički album dvojca i relativno je neslušljiv. Ima previše svega, prvenstveno težnje da se svidi prosječnom glazbenom konzumentu, što dugoročno nije uvijek isplativo, osim možda u komercijalnom smislu, tj. punijim džepovima sudionika u projektu. Ima nekoliko malo boljih stvari (npr. "Sex & Drugs", "Vibrate To This" ili "Kiss Kiss Bang Bang") ali sveusvemu je toliko prepitko da se ne može poslušat više od jednom-dvaput. Album bez duše...
(5/10)
Finska elektronska scena je iznimno živa i živopisna. Novi dragulj sa sjevera isporučili su Headphonicsi. Ljudi koji stoje iza toga su Markku Louhio, član prog-psy-trance projekta Kiwa i Tommi Sirkiä, polovica Haltya-e, eksperimentalnih psy-trance brijača. "Evolution Of Funk" ostavlja bez daha. Gomila breakbeata nakrcana organskim zvukovima i hrpom funka uz poneki odličan drum'n'bass ulet te malo jazz vožnjica, hrana su za dušu, uši i tijelo. Vokala ima relativno dosta, ali uopće ne smetaju. "Opus 1" je raspištoljeniji i plesniji, dok je "Opus 2" malo smireniji dio albuma. Favorita koliko hoćeš. Definitivno kandidat za album godine...
(10/10)
Nick Cave je odlučio kulerskije nego ikad zabaviti svoju mnogobrojnu i vjernu publiku. "Dig, Lazarus, Dig!!!" na trenutke podsjeća kao da je Jon Spencer u sve to skupa uronio prste i smutio sa Caveom ovu bluzersku rock deliciju. Album pršti odličnim stvarima...Naslovna "Dig, Lazarus, Dig!!!" otvara album i u sličnom rokerskom tonu nadovezuje se "Today's Lesson". "Moonland" je tipična Caveovska kulerština a "Night Of The Lotus Eaters" mogla se komotno naći i na nekom Waitsovom albumu. "Albert Goes West" i "We Call Upon The Author" klasične su rock stvarčice a "Hold On To Yourself" prava Caveovska baladica. Do kraja albuma mijenjaju se raspoloženja u sličnim intervalima kao i u prvoj polovici. Od blues-rock stupalica do balada ljekovitih svojstava ("Jesus Of The Moon"). Čovjek jednostavno zna napisati pjesmu...
(9/10)
The Orb su jedan od glavnih razloga masovnog slušanja elektronske glazbe uopće. Većina njihovih albuma sastavni je dio svake ozbiljnije kolekcije. Alex Paterson i ekipa objavili su shodno tradiciji još jedan više nego dobar album. Majstorska downtempo elektronika okupira slušatelja od početka do kraja…Malo ima vokala pa malo nema, tempo je relativno spor cijelo vrijeme a produkcija dosta organska...Na prvo slušanje, sve stvari na ''The Dream'' zvuče stilski slično i možda pomalo monotono. Tek na ponovljeno stiskanje gumba za start primjećuje se da to ipak nije monotonost nego je riječ o nenametljivosti i neodigravanju na prvu loptu. Pravi proljetni album…
(8/10)
Ott je engleski glazbenik na sceni prisutan već 20ak godina. Poznat je i pod nekoliko pseudonima (Hikikomori npr) a radio je i sa zvijezdama kao što su Brian Eno ili The Orb. Tijekom devedesetih objavio je nekoliko trance uradaka zajedno sa stanovitim Andy Luntom (project Eco) ali se početkom novog tisućljeća uglavnom posvećuje dub/downtempo produkciji. Prvi rezultat je maestralni "
Hallucinogen - In Dub" album gdje je preprogramirao, izremiksirao i umiksao klasik Simona Posforda. Godinu kasnije uslijedio je odlični "Blumenkraft", također na Twistedu. Nakon 5 godina stigao je i "Skylon". Zvuk i produkcija su korektno odrađeni, ima vokala, etno uleta i ponešto duba i možda malo previše melodija...Solidan album, ali daleko je to od kvalitete prethodna dva uratka. Favoriti su "From Trunch To Stromness & Roflcopter".
(7/10)
Atomic Hooligan imaju jednu od najboljih live izvedbi u breakbeat svemiru. Deveteročlani band garantira vrhunsku svirku iako produkciju potpisuje dvojac Matt Welch i Terry Ryan. Na sceni se pojavljuju početkom tisućljeća sa izdanjima uglavnom na Botchit & Scarper labelu te im je i zvuk karakterističan kao i zvuk labela iz tog vremena (serijal Botchit Breaks kompilacija to najbolje svjedoči). 2005. izlazi ''You are here'' i događa se stanovita prekretnica prema malo popističnijem zvuku. Preokret im uopće nije loše sjeo a ''You are here'' je jedan od najboljih albuma objavljen te godine. Zvuči točno onako kako bi trebali Chemical Brothersi danas zvučati da nisu previše zaokupljeni 4x4 ritmom. ''Sex, Drugs & Blah Blah Blah'' je logični nastavak priče i još jedan pokušaj mainstream iskoraka te je sigurno da u live izvedbi zvuči više nego odlično. Ipak, produkcijski bogat i uz dosta vokala, album je (solidna) reciklaža prošlog albuma. Za lagano pozadinsko slušanje…
(7/10)
Sa moćnog Mantra Breaks labela (koji je lani proglašen i breakbeat etiketom godine na Breakspoll-u), nakon 5 godina izdavanja ploča stiže i prvi dugosvirajući Madoxov uradak koji bi zbog propasti distribucijske kuće, nedugo nakon izlaska mogao postati raritet. Doduše, može se skinut gdje god se hoće, ali ipak, original je original. Madox slovi za vrhunskog dj-a, ali i kao producent nije za odbacit. "Urban Plastic" je odličan breakbeat album nakrcan electro i funk utjecajima uz dosta perkusija i poneki house ulet. Priča je odlično posložena, neke stvari su već i prije izašle na vinilima (doduše u malo modificiranim varijantama - npr Plastic Fantastic, Le Plaisir Analogique ili Hypnotic Funk) a ima i vrhunskih brija poput "Duckalicious". Osvježavajuće...
(9/10)
30hz (James Ginzburg) bristolski je dj i producent. Na breakbeat sceni prisutan je već 4-5 godina sa izdanjima uglavnom na Vertical Sound labelu. Krajem prošle godine, na Lot49 etiketi (koju vodi Meat Katie) pojavio se i prvi dugosvirajući 30Hz. Trend je takav da u breakbeat svijet sve više ulaze razni tech-house-electro-minimal-srć-mrć utjecaji tako da ni 30Hz nije uspio izbjeći trend. A i Lot49 je više-manje tech-funkovski usmjeren. Ipak, album je solidan, priča je dobro sklepana, te uz poneki sporiji grimeovski ulet 51 minuta prođe bez problema.
(7/10)
Nakon prvog odličnog albuma ("Rewind"), drugog solidnog ("Aero") i trećeg osrednjeg ("Zero Six After"), švedski Ticon se i dalje kreće silaznom putanjom. "2AM" je toliko loš da nije čak ni smiješan. Produkcijski dio posla je odrađen u redu, ali glazbeno, ima se posla sa katastrofom...Čak ni dvije-tri solidnije stvari ne mogu sakriti činjenicu da je površnost ono što najbolje opisuje ovaj pokušaj spajanje elektronike iz sredine osamdesetih i trensa, uglavnom progresivnog...Šteta utrošenih sat vremena...
(2/10)
System 7 - Phoenix (A-Wave.2008)
System 7 objavljuju ploče više od 15 godina i cijelo vrijeme fanovi zadovoljno trljaju ruke konstantnom kvalitetom njihovih albuma. "Phoenix" je izašao na njihovom vlastitom labelu i 12. je album dvojca (Steve Hillage & Miquette Giraudy) te je stilski dosta karakterističan kao i njihovi raniji radovi. Psy-trance/techno svemirski zvuk je raširen po cijelom albumu uz mrvicu ambijentale i breaks uleta pred kraj (System 7 je najbliži elektronski pandan space-rock frikovima koji se zovu Ozric Tentacles). Zanimljivost ovog uratka je i suradnja sa raznim likovima na praktički svakoj stvari, a posebno treba izdvojiti kooperaciju sa pomalo zamrlim švedskim Son Kite-om i uvjerljivo najbolju stvar na albumu koju potpisuju zajedno sa Eat Staticom, koji je trenutno, usput rečeno, gost na njihovoj promotivnoj "Phoenix" turneji.
(8/10)
Bassnectar je američki (San Francisco) duo koji čine Lorin Ashton i Michael Kang. "Underground Communication" je drugi album dvojca i eklektični je križanac trip-hopa, breakbeata, hip-hopa i dubstepa koji se izmjenjuju na albumu tako da slušanje nipošto nije monotono...Sve skupa zvuči dosta futuristički i minimalni višak hip-hop vokala nećemo shvatiti problematično...
(9/10)
"Believe In My Soul" je drugi album japanskog atmosferičnog dramenbejzera. Nakon prvog albuma "Human Elements", također objavljenog na LTJ Bukemovom "Good Looking Recordsu", Makoto je ostao vjeran svom prepoznatljivom zvuku. Šteta što taj prepoznatljivi zvuk jednostavno zvuči preslično sam sebi, nekako su sve stvari iste. Trebao je skrenuti u jazz...Više električnog klavira, hammonda, manje vokala...
(6/10)
"We are The Night" je konačan izlazak Chemical Brothersa iz big beat/breakbeat voda i rezultat je solidan ali ništa više od toga. Od dvanaest pjesama koje se nalaze na albumu, više je potencijalnih radijskih nego klupskih hitova što nije loše. Zabavna "The Salmon Dance" ogledni je primjer...Nakon revolucionarnih albuma iz devedesetih kada su oblikovali glazbenu povijest (pogotovo sa esencijalnim remek djelom "Dig Your Own Hole) braća po kemiji sigurno plivaju srednjom strujom. Ipak, ne bi bilo loše da malo zastrane na sljedećem albumu...
(7/10)
Da je Interchill je garancija za kvalitetu potvrđuje i prvi album talijanskog dubbera Andree Nicolettija. "Walkin' Target" je prvi album ovog relativno nepoznatog lika koji odnedavno živi i radi u Londonu. Odlična dub/downtempo elektronika uz taman nekoliko reggae vokalnih izleta kako slušanje ne bi bilo premonotono. A opet, da je vokalnih egzibicija više, ne bi valjalo..."Earthforce" i "Plain Speaking" su najbolje stvari. Ipak se u njima čuje trunčica breakbeata...
(9/10)
"From Beale Street To Oblivion" je deseti album ovog odličnog i pomalo podcijenjenog benda. Nastali su početkom devedesetih u vrijeme stoner rock ekspanzije (Kyuss, Fu Manchu itd), i samim time bili u sjeni grungea koji je tada doživio komercijalni bum (doduše samo u broju prodanih primjeraka, ne može se reći da je grunge sam po sebi komercijalna glazba...). U to su vrijeme nanizali nekoliko izvrsnih uradaka te su mic po mic, i pomalo neprimjetno, došli do desetog, koji je pravi i odlično odsviran rock album. Čuje se da tu ima iskustva...A svakako i talenta...
(8/10)
Paul Crossman ilitiga General Midi, na breaks sceni gotovo je od njenih samih početaka. 1999. objavio je klasik "The Westerner" te nakon toga mnoštvo EP-ova (U Will Be Under/Tentacled, Entertainer/Bass Rokkaz, House Of Funk/Flip itd), te vrlo dobar album "Midi Style/Distincti've/2005". "Y4K" je najpoznatiji i najprestižniji svjetski serijal breakbeat mikseva (Koma & Bones, Tayo, Freq Nasty, Soul Of Man samo su nekolicina breakbeat faca koji su objavljivali mikseve u serijalu) i ovo je Generalov drugi službeni miks-cd (prvi je "Genetically Modified/Streetbeat/2001") te je riječ o dosta solidnom albumu. Odabir stvari je u stilu njegove produkcije, bogat zvukovima i plesan. Počinje sa nekoliko breaks "stupalica", prema sredini albuma pojavljuje se u tragovima 4x4 ritam a završava Si Beggovim majstorskim elektrom..."Y4K" uglavnom naginje mrvicu komercijalnijem zvuku a iznimke poput Hybridovog lošeg miksa rijetko se pojavljuju. Uglavnom je riječ o kvalitetnim izdanjima poput ovog...
(9/10)
Interchill je kanadski label specijaliziran za downbeat/chill produkciju. Postoji već 10-ak godina, te su od 1997. objavili preko 40 izdanja (Kaya Project, Suns Of Arqa, Gaudi itd). "Bliminal" je vrlo korektna kompilacija koja započinje breaks/trip-hop/downbeat brijama (Greg Hunter, Eat Static, Slackbaba itd) i tako vozi do neke sredine albuma, a onda, druga polovica postaje ambijentalno nastrojena. Možda i malo previše...Unatoč tome, vrlo dobar album...
(8/10)
Backdraft je manchesterski breakbeat duo koji čine Karrie Price i Paul Chadwick. Od 2001. kada im je izašla prva ploča ("Backdraft EP"), nanizali su dvadesetak odličnih izdanja na labelovima kao što su Botchit, Downbeat, Passenger, Drum+Breaks..., a bome ni kao remikseri nisu za odbacit. Aquasky, Ed209, Baobinga, Tayo ili Dan F samo su neki od izvođača čije remikseve potpisuju. "Back 2 Botchit" je dvostruki CD (miks/kompilacija) koji predstavlja Botchit & Scarper label od njihovih početaka s kraja devedesetih do danas. Na prvom, miksanom cd-u nalazi se 35 stvari (Backdraft, T-Power, Aquasky, Deekline, Freq Nasty, Atomic Hooligan itd itd itd) i isti je bolji dio izdanja. Zamjerka je što na albumu nema niti jedne stvari od primjerice Chris Cartera (mogli su ubaciti Xing/Udon u miks). Drugi cd je obična kompilacija i nema baš neku glavu i rep. Stvari su nabacane bez nekakvog smisla, ali ima i tu solidnih momenata (Def Inc/50k, Backdraft/Fool itd). Zbog odličnog miksa i cijene, koja je zaista prava sitnica (4.25 GBP na Juno-u), ocjena više.
(8/10)
Nakon prva dva odlična albuma ("Turn On The Bright Lights/Antics"), Interpol je ostao dosljedan sam sebi a samim time i razveselio svoje slušatelje još jednim kvalitetnim uratkom. "Our Love To Admire" je album koji neće privući previše novih slušatelja ali je više nego korektno odrađen za postojeće. Kao i obično, kada je riječ o Interpolu, sve stvari bolje zvuče nakon nekoliko slušanja…
(8/10)
Queens Of The Stone Age su definitivno jedni od najvećih faca na aktualnoj rock sceni. Josh Homme i ekipa su od prvog, istoimenog albuma iz 1998., preko fantastičnog "Songs For The Deaf/Interscope/2002" do odličnog novog albuma, osvojili svijet sa svojim punokrvnim grungeovsko-kyussovskim zvukom. "Era Vulgaris" je žestoki rock album na najvišem nivou, bez previše hitova, nakon kojeg žal za nikad prežaljenim Kyussima ipak polako jenjava.
(9/10)
Rastaliens su njemački psy-trance duo koji čine Ralf Knobloch i Jürgen Kassel. Sa svojim živopisnim imenom zaista upadaju u oči. Ipak, u uši i ne baš tako lako. Njihove stvari pojavljuju se na dosta žanrovskih kompilacija (Hadracadabra, Duality, Rehashed, Psionic Storm itd) te se tu i tamo pronađe i poneka dobra. "Back On Earth" je treći album dvojca i rezultat je osrednji. Bassline je dosta fullonovski intenzivan i to nije tako loše, ali produkcija je kičasta i na trenutke dosta iritantna. Jedva prosječan album tj. u skladu sa trenutnim žanrovskim trendom…
(5/10)
Soul Of Man čine Jem Panufnik i Justin Rushmore, dvojac koji je osnivač Finger Lickin' Recordsa. Kada je label pokrenut krajem devedesetih nitko nije očekivao da će izrasti u jedan od najboljih breaks labela samo nekoliko godina kasnije. Osim odličnog funkoidno/diskoidnog breakbeata, Finger Lickin' karakterizira i izvanredan vizualni identitet sa fenomenalnim omotima svih albuma i singlica..."Re-Licked" je presjek desetogodišnje karijere dvojca uz dodatak 11 novih remikseva (Def Inc, Groove Diggerz, Trouble Soup, Merka, Nick Thayer itd) njihovih klasika i novijih stvari (npr. fantastična "Trouble" sa Ragga Twinsima). Ako postoji netko tko još nije upoznat sa Soul Of Man ili općenito Finger Lickin' labelom, ovaj album/kompilacija je pravo mjesto za start...
(10/10)
Nano Records je južnoafričko/engleski label specijaliziran za full-on psy-trance. Za dotičnu etiketu izdaju Protoculture, Commercial Hippies, odnedavno Tristan itd. AMD je projekt koji čine Jules Hammer, poznatiji kao Aphid Moon te psy-trance veteran Richard Trevor. Richard Trevor je bivši član Green Nuns Of The Revolution a znan je i kao Dickster. "Big Fish" je solidan full-on album kojem ipak fali ono nešto da bi bio više od solidan. Primjerice da je cijeli album nalik tri odlične špicolike stvari u sredini albuma "Funky Chicken/Galactic Family/Slightly Turbo"...
(7/10)
Exogenic Records je odličan finski label osnovan 1996. koji se sa početnih psy-trance projekata razvio (pogotovo sa sublabelom Exogenic Breaks Records) u poprilično stilsko šarenilo. Ima tu svega osim progressive/psy-trancea, od breaksa i drum'n'bassa preko downtempo chilla i duba do idm/experimental brija. Kiwa, koju čine Make Louhio i Matti Elsinen definitivno je jedan od boljih igrača na labelu, što je u ovom slučaju i dosta teško, s obzirom na stvarno jaku konkurenciju (Squaremeat, Koe, Koneveljet, Fat Beat Soundsystem itd). "On The Frequency" je njihov treći album i riječ je o odličnom i dosta pitkom progresivu kojem uz svu pitkost ne manjka solidna doza psihodelije i poneki sitni breakbeat ulet. Album funkcionalan kako kod kuće, tako i na densfloru.
(9/10)
Merka - Beserka (Fat!.2007)
Londonski Fat! Records je jedan od najboljih breaks labela. Na njemu se mogu naći izdanja raznih breakbeat izvođača kao što su Friendly, Kickflip, Baobinga, Tayo, Kid Blue, Apollo Kids itd. Nakon nekoliko Merkinih EP-ova (Re:Connect i Fat! Records), na red je stigla i "Beserka", debitantski album Marka Forda. "Beserka" se sastoji od sat vremena easy-listening breaksa i dosta organskog zvuka koji bi se trebali svidjeti dosta širokoj slušalačkoj publici u različitim situacijama.
(8/10)
VA - Box Of Dub (Soul Jazz.2007)
Soul Jazz Records je londonski label specijaliziran za reizdavanje šarene glazbe (jazz, reggae, dub, funk itd) sa različitih strana svijeta. Primjerice, na navedenoj etiketi je 1995. objavljena fenomenalna jazz kompilacija "Universal Sounds Of America" na kojoj se mogu naći Art Ensemble Of Chicago, Sun Ra, Pharoah Sanders itd. Zalomi se i ponešto dubstepa, pa je ove godine izašla i kompilacija "Box Of Dub". Stvari potpisuje prvoligaška ekipa (Digital Mystikz, Skream, Scuba, Kode9, Burial...) i uz dvije-tri drugoligaške iznimke, "Box Of Dub" je solidna vožnja za lijeno popodne.
(7/10)
Polyploid - Grow Your Own (Chill Tribe.2007)
Chill Tribe Records je norveška downbeat/chillout/dub/breaks etiketa locirana u Oslu. Od 2004. objavili su 5 albuma, a posljednji je Polyploidov "Grow Your Own". Prvo što je upalo u oči kod ovog albuma je suradnja sa Deviant Electronics, koji kao da je u zemlju propao nakon kultnog albuma "Blunt Instruments" iz 2000-te. Kada bi uskoro objavio barem upola tako dobar album..."Grow Your Own" je jednostavno fenomenalan. Počinje sa IDM-ovski rastrganim ritmom i polako se gradi priča koja kulminira breaksima u sredini albuma (Bishop's Song/Trick Dust/Triumph Of Reason) te uz izvanredan soundscape usporava prema laganijem tempu na kraju. "Grow Your Own" zaslužuje kraljevski tretman i zbog činjenice što sav prihod odlazi u Afriku, kao pomoć djeci koja su ostala siročad zbog pošasti zvane AIDS.
(10/10)
Ils - Paranoid Prophets (Botchit & Scarper.2007)
Nakon prva dva odlična albuma, "Idiots Behind The Wheel/Fuel/1999" i "Soul Trader/Marine Parade/2002", Illian Walker kao da je zaboravio radit mjuzu. "Bohemia/Distinct'ive/2005" je, blago rečeno, loš album. A neki dan je izašla još veća katastrofa. "Paranoid Prophets" je sve ono čemu breakbeat ne bi trebao težiti. Počinje sa najiritantnijim ženskim vokalom koji se može zamislit i jednostavno album ne postaje ništa bolji kako prolazi. Nije čak stvar u tim iritantnim vokalima, nego su pjesme jednostavno loše...Sve je puno jeftinih melodijica...Jedva da postoje jedna-dvije iznimke...
(3/10)
The Hives - The Black And White Album (A&M.2007)
Švedski garaža-punk-rokeri upravo su objavili četvrti album.
Nakon sirovih "Barely Legal/Burning Heart/1997" i "Veni Vidi Vicious/Burning Heart/2000" i malo manje sirovog "Tyrannosaurus Hives/Polydor/2004" (što nije čudno s obzirom da je album izašao na velikoj izdavačkoj kući...stvari su bile malo raskuhanije, a i "A Little More For Little You" je klasična ljubavna rokenrol stvarčica). "The Black And White Album/A&M/2007" ne bih nazvao raskuhanim, ali je malo "Stariji". Garaža zvuk je i dalje prisutan, ali ne kao na prva dva albuma iz devedesetih. Na trenutke podsjećaju na "Gang Of Four" i nadam se da će sljedeći album bit još sličniji engleskim new wave-post punkerima...Za jutarnje buđenje...
(7/10)
Bee Movie
Sinoć, u prepunom kinu Europa, pogledao sam Dreamworksov «Pčelin Film» redatelja Simona J. Smitha i Stevea Hicknera (održao uvodnu riječ o tome kako je još kao klinac znao za Zagreb i zagrebačku školu crtanog filma i kako je počašćen što je ovdje blah,blah,blah…uglavnom simpa lik) i scenarista Jerry Seinfelda koji je dao i glas glavnom liku Berryu. Animacija je izvrsna. Mislim da se bolje od ovoga ne može. Prikazuje se život pčela u košnici i u trenutku kada treba odlučiti što će raditi cijeli život, Berry odlučuje da prije profesionalne orijentacije želi vidjeti što se zbiva izvan košnice i zajedno sa «Pelud Frikovima» odlazi van i krši osnovni pčela-zakon: «Ne pričaj sa ljudima». Dolazi do žešćih zavrzlama, ima nekoliko štoseva na račun Seinfelda (npr kad Berry odrađuje stand-up ili kada je Newman zli, debeli odvjetnik itd) a da bi film bio opći urnebes i smijurija falili su George i Kramer u bilo kom obliku…Na svu sreću, nema nikakve ljubavne priče, osim ako odnos pčele Berrya i cvjećarice (glas je posudila Renee Zellweger) ne bi proglasili ljubavnim…
(8/10)
Freestylers - A Different Story...Vol. 1 (Susu.2007)
"Raw As F**k" iz 2004. je zadnje šta koliko-toliko valja od Freestylersa. Posljednji album "Adventures In Freestyle" je, blago rečeno, prošao nezapaženo u svim mojim slušalačkim varijantama. U rujnu je izašao dvostruki miks/kompilacija "A Different Story...Vol.1" i jedino što je različito u odnosu na prethodnika je to što je ovo još lošije. Hrpetina iritantnih vokala i pokušaji nekakvog reanimiranja zvuka iz prve polovice 90tih čine ovo izdanje poprilično neslušljivim.
(3/10)
Fatboy Slim - The Greatest Hits Remixed (Skint.2007)
Nakon lanjske "Greatest Hits" kompilacije, došao je na red i skup najboljih remikseva. Riječ je o dvostrukom CD-u, jer Fatboy Slim koliko je hiperproduktivan sa remiksiranjem drugih, toliko biva i sam remiksiran. Radi se o remiksevima house i breakbeat ekipe a od poznatijih mogu se izdvojiti The Chemical Brothers, Plump Djs, Junkie XL, Timo Maas, Darren Emerson, Midfield General, Krafty Kuts itd. Na ovoj zabavnoj kolekciji nađe se i ponešto drum'n'bassa (odličan Mulderov "Rockafeller Skunk Urban Takeover Mix") ili techna (Dave Clarke's Retox Remix) i da je još sve to skupa stisnuto na jedan CD imali bi posla sa totalnom špicom.
(8/10)
VA - Ultrapop 2 (Fabularecords.2007)
Fabula records je mala izdavačka kuća iz Milana na čijem su čelu frikovi iz, ako već ne ponajboljeg, onda svakako najopičenijeg psytrance projekta Loopus In Fabula. Nakon prve i vrlo dobre "Ultrapop" kompilacije od prije par godina, evo i nastavka. "Dvica" je definitivno jedan od boljih ovogodišnjih ćušpajza. Teško je opisat mjuzu na izdanju. Najlakši je opis: eksperimentalni trens,ali opet, toliko je hibrida u mjuzi danas da je ponekad svrstavanje poprilično besmisleno...Količina zabave je masivna. Izvođači dolaze sa svih strana, od Skandinavije (Finska/Kiwa, Švedska/Krumelur), preko Italije/Loopus In Fabula, Srbije/Talpa do SAD-a/Ocelot i Australije/Paul Kearney. Vishnudata i Dr.Nipert obradili su disko klasik "We Are Family"...Hahaha...
(9/10)
Stanton Warriors - Remixes (Skint.2007)
Stanton Warriorsi spadaju u grupu poznatijih/komercijalnijih breaks autora. Mjuza im varira od odličnog do lošeg, a ista je stvar i sa remiksevima. Na "Stanton Session 2" albumu iz 2006. ima odličnih stvari/remikseva (PMT-ov "Gyromancer" i njihova "Hope Time") kao i osrednjih/loših. To variranje u kvaliteti prisutno je i na novom albumu koji objedinjava 15 remikseva iz proteklih godina. Remiksirana je cijela plejada izvođača, od Gorillaza preko Fatboy Slima do Basement Jaxxa. Odlični su remiksevi "Apollo 440 - Dude Descending A Staircase, Azzido Da Bass - Dooms Night, Beginnerz - Restless Girl" i eventualno "Demons" starog majstora Fatboy Slima uz Macy Gray na vokalu. Ostalo je tako-tako...
(5/10)
Underworld - Oblivion With Bells (Pias.2007)
Nakon 15 godina konstantnog vrhunskog muziciranja (počevši sa kultnim "Dubnobasswithmyheadman" preko izvanrednih "Second Toughest In the infants" i "Beacoup Fish" te odličnog live albuma i "100 Days Off") bilo je i vrijeme da se Underworld pokuša svidjeti svima. I objavi osrednji album. Slušajući "Oblivion With Bells" imat ćete osjećaj da ste sve stvari već negdje čuli. Daleko od toga da nema dobrih stvari, "Boy, Boy, Boy" naprimjer, ali ipak je to premalo. Nadam se da će ovo recikliranje samih sebe potrajati samo jedan album...
(6/10)
UNKLE - War Stories (Surrender All.2007)
Nakon odličnog prvog "Psyience Fiction" albuma iz 1998. i nešto manje odličnog "Never Never Land", Mo Wax gazda, James Lavelle te Richard File, dogurali su do trećeg albuma. Lista gostiju na albumu slična je kao i na prošlom. Pojavljuju se Josh Homme/Queens Of The Stone Age i Robert Del Naja/Massive Attack te Ian Astbury/The Cult, Gavin Clark, The Duke Spirit i Neil Davidge, također iz Massive Attack-a. Shodno rokerskoj postavi, i War Stories zvuči tako. Zdrava rokenrol elektronika uz poneki trip hop ulet...
(8/10)
Überzone - Ideology
Uberzone je alias Timothy Wilesa, lika iz južne Kalifornije koji je u drugoj polovici devedesetih spadao u sam vrh američke breakbeat produkcije (objavio je dosta EPova na američkom City Of Angels labelu na kojem su primjerice tada objavljivali The Crystal Method) što je rezultiralo odličnim albumom "Faith In The Future" 2001. izašlom na Astralwerksu, dok je 2004. odradio Y4k miks na Distincti've Recordsu. Poznat je po dinamičnim live nastupima koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. "Ideology" je čovjek došao objaviti preko "Velike Bare",a Functional je definitivno jedna od najboljih breakbeat etiketa, i samim time garancija kvalitete. Šestogodišnja pauza mogla je biti dvosjekli mač, ali čovjek definitivno nije ispao iz forme. Nešto manje od sat vremena predobrih elektro-brejksa masirat će mi uši neko vrijeme...
(9/10)
Eat Static - De-Classified (Solstice.2007)
Stare majstorčine dogurale su do 11 albuma i ovaj puta odlučili su se za japanski Solstice. Tradicija stvaranja remek djela je nastavljena, a riječ kompromis za njih ne postoji. Reklo bi se, rade točno ono što žele. Doduše, album je križanac između njihovog starog zvuka i Crash and burn/In the nude ludila. Sci-fi/alien semplovi prisutni su posvuda... Jer ipak je to njihov zaštitni znak. Album počinje relativno sporim brejksima i odmah zatim počinje tulum sa četiri techno/psytrance/breakbeat stvarčine, toliko dobre da biste se probudili i nakon uboda cece muhe. Nastavak je smirujući, a opet plesni. Najbolja drum'n'bass stvar koju sam čuo ove godine. Svemirski-ozrik zvuk odlično paše uz dnb ritam. Malo sporije, pa opet malo brže, pa opet invazija vanzemaljaca, pa opet laganica za kraj albuma. De-Classified je takav ćušpajz da jednostavno moraš biti genijalac da sve to skupa dobro zvuči. A Eat Static to zasigurno jesu…Svako novo slušanje je čista uživancija...
(10/10)
Ed Solo & Skool Of Thought - Random Acts Of Kindness (Against The Grain.2007)
Ed Solo i Skool Of Thought imaju već pozamašnu kolekciju objavljenih ploča (pojedinačno i zajedno), i to uglavnom na Against The Grain/Supercharged labelu...Dogurali su i do prvog albuma na kojem se nalazi nešto već objavljenih stvari (Love Your Life, Babylon Breaks, When I Was A Yout...) te ostatak skroz novih. Rezultat je polovičan. Album se sastoji od uglavnom reggae/dub brejksa te dva (loša) drum'n'bass uleta i poneku (odličnu) dub/dubstep briju. MC je malo previše zastupljen za moj ukus, a i hip-hop dijelovi nisu baš neki doživljaj...Sve u svemu, na trenutke odličan, na trenutke dosadan, a sve skupa prosječan album.
(6/10)
Wynton Marsalis – Live At The House Of Tribes (Blue Note.2005)
Wynton Marsalis jedan je od najboljih trubača današnjice i između ostalog, brat vrhunskog jazz saksofonista Branforda Marsalisa.«Live At the House Of Tribes» zapis je sa koncerta održanog 15.prosinca 2002. u malom njujorškom kazalištu pred samo 50 ljudi. Svirka se sastoji od nekoliko esencijalnih jazz standarda počevši sa «Green Chimneys» Theloniousa Monka preko «Donne Lee» Charlie Parkera do «What Is This Thing Called Love» Cole Portera, a ima još...Ekipa naprosto sjajno svira... i zaista, da smo barem bili tamo…
(10/10)
Bloc Party - Silent Alarm Remixed (Wichita.2005)
Nepunih godinu dana nakon odlično prihvaćenog «Silent Alarm», londonski art-rock punkeri izdali su album remikseva. Stvari na albumu posložene su istim redom, uz iznimku skrivene zadnje stvari, «Tulips» koju je obradio Minotaur Shock. Tu se još ponajprije nalaze post-rock Škoti Mogwai sa svojom odličnom verzijom «Plans», Four Tet s atmosferičnom «Here We Are» te bombastična post punk disko mrdalica «Luno» u suradnji s Death From Above. Sličnost sa originalom u bilo kom pogledu ne možemo poreći.
(7/10)
The Departure - Dirty Words (Parlophone.2005)
The Departure bi trebao biti slijedeći veliki bend. Ali neće. Pokušavaju zvučati kao sve i svašta što ima veze sa popom unutar zadnjih 20-tak godina. Malo ranih U2, malo Smithsa i The Cure, nešto sitno vuku na Pulp a produkciju potpisuje Steve Osborne (New Order i Depeche Mode). Na kraju sve to skupa zvuči bez veze. Mi ćemo i dalje slušati Interpol i Radio 4.
(5/10)
"Sicko" by Michael Moore
Igrom slučaja, završio sam na ZFF-u, točnije, na projekciji novog filma Michaela Moorea. «Sicko» traje dobra dva sata i za to vrijeme priča o sustavu zdravstvenog osiguranja u SAD-u. Kroz nekoliko konkretnih i dirljivih priča, ilustrira se sva nepravednost američkog zdravstva. Moore uspoređuje sa Kanadom, Velikom Britanijom, Francuskom (sve imaju univerzalno zdravstveno osiguranje za sve svoje građane) i poentira odlaskom na Kubu, gdje odvodi junake priče na liječenje…Već je pomalo otrcano ovo kritiziranje Amerike, ali ipak, mora se priznati da Michael Moore ima nos kako pogoditi žicu, a pogotovo će to biti slučaj u SAD-u gdje će i ovaj film izazvati kontroverze, a samim time i dobrano napuniti novčanik Michaela Moorea…
(7/10)
Younger Brother - The Last Days Of Gravity (Twisted.2007)
Younger Brother čine Benji Vaughan (poznat još i po projektu "Prometheus") te Simon Posford osnivač i vlasnik "Twisted Recordsa".Nakon prvog albuma ovog dvojca iz 2003. ("A Flock Of Bleeps") koji je i puno više nego dobar, likovi isporučuju drugi album, "The Last Days Of Gravity". Prvo što upada u oči je fenomenalan omot albuma, što još dobiva i na težini kad se zna da je album izašao i na vinilu...Omot je djelo Storma Thorgersona, koji je primjerice između ostalog i idejni tvorac "Dark Side Of The Moon" covera. Kad smo već kod Floyda, na albumu se može povući dosta paralela sa radom istih. Album počinje predobrom "Happy Pills" i odmah se čuje da će biti prisutan odmak od većine chill produkcije trenutno. Totalno organski zvuk i brdo instumenata, prekrasan i prebogat "soundscape"...Slijedi "All I Want" flojdovska-air-jarre-muški vokal-ženski vokal kombinacija te "Elephant Machine" uz lagani breaks ritam, semplirani vokal i pomalo tribalni štih...Nakon toga, klasična čilana "Your Friends Are Scary" a onda rastur stvar: "I Am A Freak", obavezno štivo svakog "Pistolero" partija barem sljedećih par mjeseci...Stvarčina...Do kraja albuma, "Ribbon On A Branch", "Sleepwalker" i "Psychic Gibbon" zaokružuju cjelinu koja definitivno spada među nekoliko najboljih ovogodišnjih albuma. Album jednostavno ne zvuči niti nešto posebno inovativno ni revolucionarno, ali je svevremenština koja će na opetovana slušanja zvučati sve bolje...
(9/10)
Santos - Home Sweet Home (Distinct'ive.2006)
Santos, pravim imenom zove se Sante Pucello. Da se zaključit da je frajer taljancin. Iza sebe ima već dva albuma (“R U Shakadelic“ i “Abrasive“) i doslovno hrpetinu što singlova što remikseva raznih frikova. Remiksirao je likove poput Armand Van Heldena, Fatboy Slima, Afrika Bambaataa-u, Meat Katie, Elite Force, Infusion, Friendly-a i hrpetinu što house što breaks bratije. I evo, dogurao čovjek do svog trećeg albuma i izdao ga za Distinct'ive label, najpoznatiji po “y4k“ serijalu breaks kompilacija. S obzirom da je čovjek poprilično produktivan, i stilski je poprilično raznolika produkcija dotičnog. Varira od nekakvih house čudovišta do kičasto-opičenih breaksa. E, sad kad je uvod gotov ajmo se mi primit novog albuma. Počinje sa duhovitim “ding-dong: tko je?“ introm.Moj pas se uvijek uzjebe kad pustim disk. I onda počinje tulum: “I've made progress“ i “Elektro“ obavezno su štivo bilo kojeg breaks partija, a nakon toga stiže na red jedno od prije spomenutih house čudovišta u progresivno kičastom okružju. Nakon ušiju punih sirena vraćamo se na breaks teren i ponovo smo na kvalitetnom breakbeat tulumu.“Combination“ je šifra za tulum. Slijedi “Noizy Horn“ i stvar je baš to, sa turbo zabavnim vokalom. Santos definitivno voli sirene...i bravo zbog toga.“Experiment“ je za ovaj album već lagani ulet u kolotečinu i očekivani nastavak a onda evo iznenađenja: “Tromba“. Prava milesdavisovska truba koja praši po progresivnoj breaks podlozi.“Human Decision Required“ je lagano i dobrodošlo usporavanje s ritmom...i...tulum se opet nastavlja...“Nice People“ u breaks i “Pump It Up“ u progressive raspoloženju završavaju ovaj ultra zabavan album...
(9/10)
Various - Unusual Suspects 2 (Twisted.2005)
Jedna od najboljih trens kompilacija.Idemo po stvarima:
01.Younger Brother – Epic Hair
Naravno da ako je Twisted u igri, ne može bez Simona Posforda. U ovom slučaju, polovica Younger Brothera. Stvar kreće lagano u nekakvom polu tribalnom štihu da bi se s vremenom razvila u gotovo, rekao bih, nuskool brejkse. Pritom mislim na atmosferu a ne na ritam ili što već psy čini psijem....odličan početak albuma...
02.Audio Chemistry – Long Long Arms
Tribalni dojam je i dalje prisutan, ali s ovom stvari već smo ipak malo dublje zašli na psy teren. Etnoliki u kombinaciji sa nekekvim atari vs komodor elektroidnim vokalima aka star trek na napuštenom planetu. Ova stvar bi već bila i ozbiljno štivo za floor. I ovdje je polovica Simon, a drugu čini Jothi Sidhu.
03.Hallucinogen & Tristan – Stretch Tastic
I Stretch Tastic započinje nekakvim izvitoperenim vokalom i već smo debelo na densfloru. Metalni zvukovi vozaju sasvim pristojno i ovo osim što dobro zvuči svakom minutom...eto i iznenađenja u obliku malo esidastog sounda...pri kraju se opet javlja izvitometalizirani vokal...
04.Prometheus – Oscar
Nekakav čilautoliki početak....stvar je općenito nešto sporija...Prometheus i inače etnoliko brije pa ni ova stvar nije lišena toga...ipak dobra stvar ali ne i plesnopodijumni razarač...pred kraj stiže malo psihodeličniji pristup....gotovo.
05.Tristan – Lost And Profound
Malo džitrice za početak...tenzija je stvorena...i evo polako uplovljavamo u konkretne vode...stvar je daleko od progresiva ali ima nekakav progresivni uspon kroz cijelu stvar...i evo nas opet na plesnom podiju...
06.Metal Sharon – Baloon Dance
Ovo je uvjerljivo najbolja stvar na albumu, čak bih rekao jedna od najboljih, ako ne i najbolja saikodelik stvar u jako dugom vremenskom periodu...Metal Sharon čine Simon i Merv Pepler...na znam da li više treba o tome nešto reć jer ova dva pacijenta kad se slože..dobije se ultimativna mjuza...stvar je toliko dobra da ću se suzdržat od bilo kakvog pokušaja da je opišem...teška svevremenština...da..za one koji ne znaju...Merv je
polovica Eat Statica,ultimativnih trens pionira...ovakvu mjuzu bi svi trebali slušat...
07.Tristan & Prometheus – Grow More Pot
Deep početak...klasična trensijana...moćno...lagana poluprogresivna gradacija kroz cijelu stvar...za slušanje na podiju u nekih tri ujutro...poprilično konkretna stvar...prema kraju sve bolja vožnja....nešto između Oscara i Lost And Profound.
08.Hikikomori – Black Ops
Početak kao da je izletio sa nekog od albuma Future Sound Of London, ali brzo se vraćamo na psy teritorij ...malo Afrike za kraj ne škodi...
Ova kompilacija zaista ima glavu i rep i totalno može funkcionirat kao album...A zbog toga što su nas podarili sa 7 odličnih i jednom zaista genijalnom stvari zaslužili su:
10/10
Mogwai - Mr. Beast (Matador.2006)
Škotski post-rock heroji dogurali su i do petog studijskog albuma. «Mr. Beast» je definitivno odličan, na tragu njihovog najboljeg albuma «Young Team» iz 1997. godine. Prekrasne melodije, mistična atmosfera koja djelomično podsjeća na škotske im kolege Arab Strap, moćne distorzije na tragu Godspeed You Black Emperor!. Sve u svemu, obavezno glazbeno štivo za sve ljubitelje žanra, a svi vi koji još to niste učinili, krajnje je vrijeme da barem malo prelistate pokoju post-rock stranicu.Ako mislite da su Green Day ultimativni punkeri današnjice, grdno se varate. Oni imaju veze s punkom koliko i nečija baka.....ok, možda smo malo pretjerali ali definitivno nismo ni daleko od istine jer zadnji i jedini album koji nešto valja izdali su 1994. godine («Dookie») a i devedesetim godinama prošlog stoljeća punk je bio nešto drugo. Dovoljno je reći dva imena: Rage Against The Machine i Asian Dub Foundation. Punk predstavlja stav, stanovitu borbu protiv establishmenta i autoriteta a ne koliko će kratko trajati stvar, koliko će buke proizvesti i koga će kurtoazno popljuvati. Green Day se toliko slizao s tim istim establishmentom koji kao kritiziraju (pljuju po Bushu i sl.... ali tko to danas ne radi...rekli bismo vrlo jeftina fora kojoj je cilj,naravno, prodati čim više ploča) da nam se bljuje.Iako to paradoksalno zvuči, prototip modernih punkera bili bi upravo Mogwai, koji su nam podarili ovaj izvrsni album. Spora svirka, mračni ambijent, mistična atmosfera, minimalistička upotreba instrumenata i vrlo malo vokala...Kao da se trude prodati čim manje ploča.MTV ih uopće ne zanima, a opet slušajući njihovu glazbu točno znate što misle o Bushu, svim ovim šugavim multinacionalnim kompanijama, glazbenoj industriji...Osim u glazbenom smislu, razlike između njih i primjerice sjajnih The Clash, nema. Isti je to mentalni sklop...
(9/10)
Beck - Guerolito (Interscope.2005)
Stari!? majstor i dalje je u žiži zanimanja svih onih koji bar malo drže do svog glazbenog ukusa. Jedan od najplodnijih i najkvalitetnijih autora devedesetih došao je do svog osmog albuma na kojem se nalaze remiksevi stvari sa «Guero» albuma. Doduše nije samo njegov (duhovito nazvan «Guerolito»). Određeni kredit treba pripisati i remikserima. To bi bili: Air, Boards Of Canada, Diplo, Dust Brothers itd.
(8/10)
Coldcut - Sound Mirrors (Ninja Tune.2006)
Iza projekta Coldcut skrivaju se Jonathan Moore i Matt Black, šefovi na polukultnom Ninja Tune labelu za koji još izdaje sva sila kvalitetnih autora.Sjajni Amon Tobin, Herbaliser, Cinematic Orchestra ili Dj Food samo su neki od njih.Isto tako Coldcut ima iza sebe hrpu albuma od kojih je bar nekoliko odličnih (npr «Let Us Play»). Usporedivši ih s njima samima, «Sound Mirrors» je ipak...samo dobar. A na njemu se nalazi izvrsna «Everything Is Under Control» u Blues Explosion vs Primal Scream stilu (Jon Spencer je posudio glas). Ostatak albuma je prosječni downtempo-hiphop-brokenbeat mišung.
(6/10)
The Strokes - First Impressions Of Earth (RCA.2006)
Bend kojem su istovremeno uzori Buddy Holly i Velvet Undergound jednostavno ne može biti loš. To su Njujorčani i dokazali sa svoja prva dva albuma. Više sa prvim «Is This It» gdje zvuče kao Velveti nakrcani amfetaminima, nego sa drugim «Room On Fire» koji je ipak bio za nijansu lošiji od debut remek djelca. Za «First Impressions Of Earth» rekli bismo da se nalazi na pola puta između prva dva albuma. Povratnički singl «Juicebox» je odličan, a nađe se tu još ponešto zanimljivog materijala za svako radiofonično uho....
(7/10)
Alex Smoke - Paradolia (Soma.2006)
Punim nazivom, Soma Quality Recordings, škotski je label specijaliziran za tech-house i techno za koji izdaju Slam, H-Foundation, Funk 'd' Void, Space Djz, Silicon Soul, Percy X....sve redom partijaneri i povremeni vlasnici dj pultova u nekom od zagrebačkih ili klubova na obali. „Paradolia“ je drugi album Alexa Smoke-a i nema baš previše veze sa prije navedenim razbijačima plesnih podija. Riječ je o ugodnom ambijentalnom albumu uz povremene ulete minimal-tech-housea čisto da slušanje ne bude premonotono.
(8/10)
Isobel Campbell & Mark Lanegan - Ballad Of The Broken Seas (V2.2006)
Bivši frontmen grunge benda Screaming Trees i povremeni član Queens of The Stone Age, Mark Lanegan, udružio je svoj već pomalo waitsovski pohabani vokal sa Isobel Cambell, bivšom pjevačicom Belle & Sebastian.Rezultat je izvrstan. Caveovska poetika, surf-rock ugođaj na tragu The Strange ili usporenih Bambi Molestersa...Sve u svemu, dvanaest odličnih pjesama koje se tope u vašim ušima...
(9/10)
Liars - Drum's Not Dead (Mute.2005)
Treći album američkih Liarsa je živi dokaz da svi ti novi bendovi zaista nisu suho zlato. Jednostavno, slušajući «Drum's Not Dead» obuzelo nas je kronično zijevanje koje je shodno svojoj zaraznosti zahvatilo čitavo susjedstvo i nije stalo dok album nije završio. Tada smo se upitali što smo to slušali? Ništa...
(4/10)
Tiga - Sexor (Pias.2006)
Tiga je kanadski DJ i producent. Iza sebe ima već pozamašnu kolekciju singlova i remikseva, a „Sexor“ je prvi studijski album. Između ostalih, remiksirao je stvari i za Telepopmusik, FC Kahunu, Cabaret Voltaire, Scissor Sisters itd. Što se tiče „Sexora“ i Tiga je uletio u trend reciklaže osamdesetih i to zaista zvuči otrcano. Iznimke su dvije stvari iskoristive na nekom house partyu (Louder Than Bomb i Pleasure From The Bass) a ostalo je dosadan i bezlični elektro.
(4/10)
Ursula Rucker - Ma'at Mama (Studio K7!.2006)
Studio K7! jedan je od najcjenjenijih labela što se tiče downtempo-triphop elektronike a najpoznatiji su po svom serijalu DJ-kicks kompilacija od kojih su neke stekle kultni status među relativno malobrojnom ali vjernom publikom. Dovoljno je spomenuti genijalni dj-kicks Krudera & Dorfmeistera. „Ma'at Mama“ treći je album Ursule Rucker i riječ je o kvalitetnom ostvarenju koje će se svidjeti poznavateljima žanra a možda uvuče i neko novo uho u opuštajuće downtempo-triphop vode.
(7/10)